I sad se vidi na djelu koliko je ovaj naš narod licemjeran. Zna se da je tekovina čovječanstva pomagati ljude koji imaju psihički ili fizički nedostatak. Ja od kad znam za sebe, uvijek su postojale specijalne državne institucije koje su brinule o potrebitima. i nekad se nije pitalo tko to financira. Svi su bili svjesni da takvim ljudima treba pomoć.

I sad ja ne razumijem odkud odjednom svi ustaju protiv takve prakse. I zašto sad drvljem i kamenjem po povlaštenim mirovinama? I šta su ti jadni ljudi krivi što su se takvi rodili?

Pa svima je jasno da su u Sabor odlazili zbog svojih nedostataka, jer nisu znali što bi drugo, jer jadni ništa čega se dohvate nisu mogli oplemeniti, jer nisu znali raditi, jer im je mandat jedina šansa da prežive. I kako će sad, pred sam kraj svog života, preživjet ako im uzmemo i to malo dostojanstva što im je ostalo?

Daj se skulirajte i pustite ih da LEGALNO dobiju što im je potrebno.

I kad kažu da je to posve MORALNO (oni koji kažu) imajte u vidu da su njihovi nedostaci više psihičke nego fizičke prirode, pokušajte ih razumjeti i oprostiti jer ne znaju što čine.

... i kao što rekoh: "nikad ne reci nikad" - otvorila sam si profil.

Zašto?

Pa baš i ne znam još. Možda da se ne osjećam kao bakica kad me pitaju zašto me nema na fejsu. Kažu tamo su svi. Ali ja ih baš i ne nalazim. Ne da ih nema, nego ih ne nalazim. Sve mi je to nekako s malo duše.

Više volim ovaj, samo moj, komadić svemira.

No! Da bih bila pozitivna, dat ću Faci šansu da me osvoji. :)

Zaokružila sam cijelih 45, a kako mi se ne živi više od 90 (proučavajući ljude u tim kasnim godinama), prošla sam polovicu.

I kako ja to volim zamišljati popela sam se na vrh planine. Teško, strmo, burno, naporno, ali sad sam na vrhu i nekako mi se čini da imam kristalni pogled na sve oko sebe. I da je trajalo još malo, posustala bih jer nemam više snage ni volje kao nekad. I lijepo je gore, vrijedilo je ovo penjanje.

Ali dok sam se penjala zamišljala sam drugu stranu jednako strmu kao ovu kojom sam se popela. Sad vidim da nije tako i da ću se moći lagano i mirno spustiti natrag do mora. Barem koliko vidim, strmina je blaga. Možda me dočeka koja provalijica, ali me to ne brine previše.

Idemo dalje.

Jer, iako ću se sutra vrijedno ustati i otići (ma s guštom, ipak) na posao, nikad ja od te svoje plaće kućicu neću vidjeti.

Kad sam ja bila mala, (a, nažalost, sve mi se više čini da je to tako davno svršeno vrijeme. Aorist teški. ) sve je u životu bilo skromno. Ne onako "skromno" kao  u neimaštini u kakvoj su odrastali moji roditelji, ali svakako skromno naspram ovog što imaju moja djeca. Mi smo se veselili najobičnijim plastičnim štapićima od sladoleda, kad su osvanuli s Medom na vrhu. Skupljali smo sjajne omote čokoladica iz "čuvenih" bombonijera koje su često prošetale nekoliko krugova od tete do strine, pa natrag, prije negoli bi se netko dosjetio da ih otvori i podijeli djeci.  A "Djevojku s lutnjom"  s kutije tih istih bombonijera, visile su u svakoj drugoj kući.

Emisije tipa "4 zida" bile bi presmiješne jer bi sve što bi se imalo reči o unutarnjem uređenju, stalo u jednu polusatnu emisiju. :) Ali to je već druga tema.

Vratimo se na ono da smo mi, djeca, imali svoje malo blago koje bi doslovno moglo stati u jednu tajnu škrinjicu. (za razliku od moje djece kojima igračke lopatom bacamo u smeće, ali ih još uvijek ima...). I onda jednog dana, na poklon, dobijemo "Čovječe, ne ljuti se".  Ali ne bilo kakvo!

Bilo je to Čovječe čarobno, nestvarno, magnetično, hiptnotizirajuće. Ja sam sa sestrom, danima slagala figurice, buljila u njih i ništa mi na svijetu nije bilo ljepše.

Žuta ekipa su bile patkice. Male okrugle glavice, kljunići, krila. Savršeno. Savršeno kažem, ali savršeno iz moje perspektive tada. Danas ima toliko moćnijih stvari, ali ... TADA! E, te patkice su bile sestini igrači. Uvijek. Od prvog dana. I moram li napomenuti, da je glavica tih patkica uvijek bila u ustima dok bi se igrale.

Zelena ekipa su bili zečići. Imali su duge uši, sjedili su i repić je bio onaj sitan i bitan detalj. Zeke su bile moje. I, naravno, grickala sam im za uši. Jadne uši. Sve su bile izgrickane.

Plava ekipa su bili psići. I njih se živo sjećam, ali ne toliko jer su u igri bili samo ako smo imale društvo ili kad bi se mama i tata igrali s nama.

Ali crvene ekipe se nisam mogla sjetiti. I mislim se, mislim... Pa zovnem nedavno svoju Jagodu:

- Jagodo! Sjećaš li se ti onih naših figurica iz Čovječe ne ljuti se?

- Ma kojih? Nemam pojma.

- Ma kako ne znaš? Bile su patkice, zečići, psići i...???

- AAAAAAAAAAAAAA! Pa ti si skroz luda! Kako si se toga sjetila?!? Sjećam se! Vjeverice! Imale su savinut rep, taman da uguraš jezik između.

A nije Jagoda živjela blizu mene kad je bila mala. Živjela je u drugom gradu, ali u isto ono vrijeme. U vrijeme kad su sva djeca dijelila oduševljenje s figuricama i svi ih redom vrtila po ustima. Tko će sad znati koliko ih je progutano. :)

Ali, jednog dana, jel to bio nečiji rođendan ili Božić ili što već, dobijemo sestra i ja novu kutiju s istim Čovječem. I ne bi to bilo ništa posebno, jer su figurice bile iste, da nisu bile boje izmješane. Pa osvanuše zečići žuti. I krenemo sestra i ja odigrati jednu partiju s novim figuricama i, onako žustro, pokupi moja sestra sve zečiće ispred sebe.

- Ej! To su moje figurice! - kažem ja

- Nisu.

- Jesu.

- Nisu!!!

- Jesu!!! Pa ja uvijek igram sa zekama, a ti s patkicama.

- Nije istina! Ja uvijek igram sa žutima!

((( Aha! Još jedan dokaz kako se divno možete slagati s onim s kojim živite, kako divno možete voljeti iste stvari i funkcionirati skladno, a ipak imati posve drugačiji pogled na svijet. )))

Teško mi je sad završit pričicu i nešto smisleno dodati, kad je to samo iskrica mog sjećanja, koja samo bljesne bez razloga. Sličice bez poruke.

Jer meni taj facebook izgleda kao da stojim na stanici prepunoj ljudi, pri čemu autobusi dolaze i odlaze bez prestanka, i stalno netko poznati prođe kraj mene. Tamo sa strane sjedi momak s gitarom u ruci, upitnog sluha, kolporter urla najnovije naslove iz dnevnog tiska. Preko ceste gledam ljude kako zaviruju po kontejnerima. A u uhu mi žamor velikog užurbanog grada.

Sve mi to jako zbrčkano, puno informacija bez kojih mogu. Nemir.

A moj blogić zna šutiti mjesecima. Ne puni me stresnim vibrama. I kao da sjedim u vrtu ispod pergole. Udahnem topli miris kave opušteno pružajuć pogled niz travnjak do rječice koja lagano, gotovo bešćujno teče.  Može me iz mojih misli trgnut samo bumbar u niskom letu. Što i nije tako loše jer ga pogledom ispratim i počnem razmišljat o aerodinamici, uzgonu, tlaku i ostalim stvarima iz davnih školskih dana kad je fizika bila na tapetu. I, začudo, takve me misli opuštaju. Pa me opet trgne šuškanje u grmu iza mene. Posegnem za gutljajem kave, pa  pogled opet do rijeke.

Sve u svemu, idila. Mir.

Da bi ovo dolje ispisano imalo smisla, pročitajte ovo:

http://doza.bloger.hr/post/mit-o-budalasu-postenjacini/7311414.aspx

(Pa sam počela pisati komentar:) ....

Ali ja se ne mogu oteti dojmu da ovaj tekst nalikuje na sve one laži izrečene od strane neintelektualnih političara. Ne u smislu da ti svaka riječ nije na mjestu. Jeste. Ali je dojam da između redova piše da građani, večina, narod, kako god, spada u manje vrijedne ljude.

(a onda mi se učinilo da ne bi bilo fer pisat toliki. Pa rekoh sama sebi – ajd', eto ti tema.)

Oni koji grabe vlast i novac, ne drže do nas jer ga mi nemamo.

Oni koji grabe znanje ne drže do nas jer ga mi nemamo.

 Zar nije isto?

Suština obe skupine ljudi je nekakva oholost i sebičnost. A obe kategorije spadaju u smrtne grijehe. (govori ona koja gotovo nikad ne ide u crkvu, da ne bi tko pomislio drugačije)

A mali ljudi nisu toliko glupi da nisu svjesni da nemaju ni novaca ni znanja. I znaju oni da je to važno, ali toliko je istine u gore linkanom tekstu da nekima odgovara da neinformira, neobrazuje, i ne plaća. A važno je samo u smislu da je novac i znanje (skoro isključivo ono znanje kako do novca) danas jedino vrijedno. E! Tu nas niste zaboravili "informirati" i "obrazovati".

I da ne bi sad sve zvučalo kao teorija Velike zavjere, nisam ja mislila na nekog konkretno, na neki plan, na nešto što se namjerno dogodilo. Jednostavno smo krenuli cijeniti nešto što se cijeniti ne bi trebalo. Krenuli smo težiti stvarima. Krenuli smo žuditi za moći, bogatstvom, položajem, odijelima, autima, kućama,... I postali smo dobrovoljno!!!! robovi svega toga. I nesretni što sve to nemamo. A tako nesretni počeli zavidjeti onima koji su ili dovoljno bogati ili dovoljno pametni (čitaj: dovoljno jaki i prepredeni). Počeli smo patiti i mrziti "one" druge. Počeli smo, ovako nemoćni i neuki, kopati rukama i nogama, svim silama upirati da ugrabimo komadić ičega. Počeli smo sve to. A prestali biti ljudi.

Ooooo, ne mislim ja sada reći da sam ja imuna na trendove. Nažalost, nisam. Ali sam barem svjesna da je to tako.

I jedini spas vidim u umjerenosti u svemu.. Novaca imam dovoljno za pristojan život. I pameti imam dovoljno, ni previše ni premalo. I briga me što netko ima više.

Trzne me samo kad vidim nekog tko ima čovječnosti više od mene. Nekog tko je manje ohol i sebičan od mene. Njega slijedim. Barem nakratko. I smanjim malo te crte u sebi. I borim se luđački protiv njih.

I, ako ste izgubili nit i mislite da je ova moja priča divergirala, vratit ću Vas na početak.

Pa ću pokušat jasno reči. Za mene su i političari i intelektualci ista kategorija ljudi ukoliko ono što imaju nisu spremni podijeliti sa svima. Ono što meni vrijedi i što izdiže drugog čovjeka iznad svih jest njegova duša. Može bit glup ko stup i nositi gaće na štapu, za mene je vrijedan.

I nije pitanje hoće li političari i ljudi od novaca podijeliti taj svoj novac sa svima.

I nije pitanje hoće li intelektualci i ljudi od mozga podijeliti taj svoj imetak sa svima.

Bez obzira na sve, većina od njih nema ništa, ako to čuva za sebe. I ako mene pitate.

Pitanje je samo tko od nas ima dovoljno duše da je podijeli drugima jer toga nama fali.

Jedino toga.

(Sram me i riječ svoju izmješati s njegovom, pa ignorirajte ovu rečenicu)

DON IVAN GRUBIŠIĆ

"Mnoge 'naše' riječi imaju korijen iz grčkog kulturnog kruga. Tako i riječ politika i idiotizam. Dok su se u staroj Grčkoj političari bavili problemima grada i države na mudar, stručan i opće prihvatljiv način motivirani čašću, idioti su se bavili općim stvarima polisa na politikantski ili idiotski način, zbog osobne koristi.

U Hrvatskoj se posljednjih 20 godina nije događala politika nego politikantstvo ili idiotizam - bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država. Upravo ti nesposobni, ne mudri i nekompetentni, nepošteni su upropastili državu i njenu budućnost te je krajnje je vrijeme da 'idioti' odu s društvene scene, da se rehabilitira politika kao časna građanska dužnost i da dođu novi ljudi. Jer, ponavljam, oni koji su nas doveli u ovakvo stanje, nisu u stanju izvući nas iz njega. Oni su toliki 'idioti' da ne znaju, da to ne znaju. Ponašaju se bahato s brojnim povlasticama kao 'šeici', ali na grbači građana. Potrebna je smjena 'idiota'.

Prosvjednici su toga svega svjesni, iskusili su to na osobnoj razini i više nisu u stanju trpjeti taj i takav idiotizam. Žele korjenite promjene, a ne nastavak puta u provaliju. Jasno, ovaj idiotizam ne označava ljude s malim kvocijentom inteligencije, nego nepoštene, nestručne, podobne i poslušne. Ti nisu spremni, ako se i deklariraju kao vjernici, kad dođu u crkvu dati ni dvije kune za milostinju.

Budući da su 'idioti' dugo na vlasti, umreženi su s 'idiotima' u medijima i s nekim navodno moralnim vertikalama, bit će ih teško skinuti s pozicija i oduzeti im povlastice koje su sami sebi namijenili. No, narod nema izbora - ili preživljavati kao robovi u vlastitoj zemlji ili s prosvjedima ići do kraja pa komu se 'sreća' nasmiješi. U ovoj analizi samo ne znam odgovor na jedno pitanje. Jesu li veći 'idioti' talibani koji ih brane ili pak 'idioti' koji se s time ponose?! Kad se udruže talibani /duhovni vođe/ i 'idioti' na vlasti jedino gubi narod. Jer njih za narod uopće nije briga.

Potrebno je artikulirati zahtjeve prosvjednika u nekoliko točaka i to stalno isticati kao moto i parole s točnom vizijom što više ne možemo trpjeti te kakvu Hrvatsku želimo. Prosvjednicima preporučam nekoliko kratkih poruka na njihovim prosvjedima:

Dolje, bando lopovska; Dolje 'idioti!'; Hoćemo nove, nekorumpirane, stručne i poštene ljude!; Hoćemo korjenite promjene!; Tražimo popis birača i branitelja!; Protiv smo pozitivne diskriminacije pred zakonom!; Bez toga ne želimo izaći na izbore!; Smanjiti broj privilegiranih 'fotelja'; Otvarajte nova radna mjesta.

U demokraciji je narod suveren, a ne 'idioti' i politikanti bilo koje stranke!"

  Ako možda ima netko da čita ovo, a u školi baš i nije pratio ili volio fiziku, čisto infromacije radi - postoji zakon kao u naslovu i Wikipedia za njega kaže:

Zakon očuvanja energije jeste empirijski fizički zakon koji kaže da ukupna količina energije u izoliranom sistemu ostaje konstantna tokom vremena (kaže se da se očuvala tokom vremena). Posljedica ovog zakona je da se energija ne može ni stvoriti ni uništiti, već samo transformirati iz jednog stanja u drugo.

A fizika je meni barem uvijek draga bila i logična i izuzetno edukativna. I primjenjiva.

Pa sam si ja stvorila neki svoj zakon održanja energije. Nekako vjerujem da smo svi rođeni s naramkom darova koje nam je Bog (ili neka druga viša sila u koju vjerujete) darovao da nas prate do kraja života i da ih koristimo kako želimo. Možda je baš naglasak na tom: - kako želimo.

Svi smo dobili i kašetu meda i kašetu govana. Jednako sreće i tuge. Jednako pameti i gluposti. Jednako svega čega se možete sjetiti i njima oprečnih stvari. Naravno da smo svi skloni mašit se za dobro, za sreću, za pamet, za ljubav. Sve bismo htjeli dobro i to odmah.

Ali nije Bog (ili neka druga viša sila...) tako zamislio život. Ne znamo kako nam je dobro dok nam iz naramka ne ispadne ono drugo. Ono drugo: i plač i tuga, i bol i nevolja, sve nam to treba da nas prizemlji, da nam oplemeni misli i da iz svega izađemo jači i bolji. I sunce nam treba da zasja nakon kiše.

I vjerujem ja da se sve ciklički kreće.

Brine me jedino to što je iza mene period, veeeeliki period, kad sam se samo smijala i bila sretna uvijek i svuda. I kao da sam potrošila najprije svu sreću. Sad nekako prelako zaplačem. A kad bih znala da ću dovoljno dugo poživjeti, pa da opet okrenem na bolje, mirnije bih to podnosila. A što ako je ovo samo ona druga polovica za koju mi je ostalo samo ono drugo?

Divan je primjer kad nam umre netko koga znamo. Ako nam nije donosio radost u život, nije nam ni tuga prevelika. Ravnoteža među zvijezdama. :) Ali ako nas boli toliko da mislimo da će nam srce puknut, ako nas suze peku u očima čak i kad ne plačemo, u biti bismo trebali na neki čudan način biti sretni, jer smo imali uz sebe nekog tko nam je unosio veselje u život. Što više sreće, lijepih uspomena, trenutaka koji su nas ostavili bez daha, to je i tuga veća. OK. Pa pustite je onda da Vas obuzme. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog ravnoteže.

Ako Vam je na poslu bilo stresnih situacija, ako su Vas gnjavili, izluđivali, umarali, onda otkaz ne može biti loša stvar. Mora doći sunce nakon takvog pljuska. :)

Ako Vam se čini da Vas nitko ne voli i da nema za Vas srodne duše, onda ste zaista prespavali fiziku. Jer negdje u svemiru postoji ono nešto što drži vagu u nultom položaju. Samo strpljivo, otvorite širom oči i čekajte. Doći će. Jer tako kaže zakon o očuvanju energije.

I nemojte o ovom pričati okolo da ne čuju oni koji su sretni, bogati, zaljubljeni, zdravi, lijepi, mladi... Oni su ti koji bi trebali biti u depresiji, jer njih čeka ono drugo, suprotno. :)))))))

Zbilja je bilo lijepo dok sam pisala u dobrom raspoloženju, ali, malo po malo, pretvaram ovaj blogić, kao i život, u tešku politiku.

Rasplače me žena, solidno odjevena (kao pokazatelj da je do jučer dobro živjela) ispružene ruke na nekom pločniku.

Rasplače me kad radnik Jadrankamena plačući donese radnicama Uzora nešto novaca što su teško skupile njegove kolege.

Rasplače me kad momak koji je bo spreman poginut za Hrvatsku, čeka da ga pošalju na put malo do Srbije, da mu malo tamo očitaju bukvicu i kazne!?!  Ali me razbjesni izjava Premijerke: "Ja vjerujem da neće...."  ... Ma kako neće kad hoće!!!

Pa se pitaš kad i gdje je krenulo krivo. A ja Vam volim pojednostavljivat stvari, pa vučem paralele u ponašanju i razmišljanju i onih "velikih" i onih "malih". Država je isto što i obitelj ili neki klub ili samo jedan grad. Predsjednik Vlade ili Sabora je isti kao i radnik Škvera ili profesor na nekom fakultetu. Ili doktor. Svi mogu napravit štetu, samo je pitanje koliku. Svi mogu biti i zli i namjerni, samo je pitanje hoće li popustiti svojim načelima morala i pravde. Svi su ponekad i dobri, ali je to tako rijetko i gotovo u pravilu samo prema nekim ljudima.

I, naravno da će se već u ovom retku naći mnogi koji će reći - E, bogami, ja nisam ni zao ni zloćest. I nisam ništa ukrao, niti ikome zlo napravio.

A ja ću Vam pokušati pokazati da jeste.

I to jednostavno na primjeru jedne obične, vrijedne, tihe i povučene radnice jednog Uzora.  One koja bi prva viknula "ja sam poštena!". Ta ista radnica znala je jako dobro da firma nekoliko godina nije plaćala doprinose zaposlenima. Ta ista radnica je zadnjih nekoliko mjeseci uporno dolazila na posao iako joj rad nije plaćen. I radila!!!! Što je najgore.

I kako god to svima izgledalo da nije napravila nikakvu štetu, ja mislim da jeste.

Jer trebalo je jednoglasno graknut odmah na prvu kad prvi doprinosi nisu bili plaćeni. Trebalo je na prvu bit moralan i principijelan i reći - ne možete to radit. Trebalo je poslat jasnu poruku gubi jednoj da cijenite sebe, svoj trud, umješnost, iskustvo, znanje. Da ste čovjek koji pošteno radi i time uzdržava i sebe i svoju obitelj. Trebalo se dignut i reći da neću radit u ovakvim uvjetima, neću ja gomilat bogatstvo nekom drugom, a ne imat za kruh, trebalo je otići. Pa nek lipo firma propadne. Pa bi na tržištu pofalilo tog proizvoda, pa bi osvanula neka druga firma koja bi popunila prazninu, pa bi se isti ti radnici zaposlili u toj nekoj novoj firmi.

Pa bi tako popadali svi Kerumi, Todorići, Kutle, (ajme ne znam ih sve nabrojit), Markovići, Sanaderi, (jebate sad mi ža što sam i počela. Zaboravit ću neke važne), ... ma neću ni pokušat dalje - shvatili ste bit!

I slijedeće što ćete mi prigovorit: - A od čega ću onda živit i tko će me zaposlit?

Je, bit će Vam teško. Bit ćete bez novaca. Nećete znat kud i kako.

A KAKO VAM JE SAD? HA?

Znam ja da je to utopija i da narod nikad nije dovoljno pametan i jedinstven da svi u isto vrijeme i na pravi način reagiraju. Ali, nažalost, to je jedini način. Prelomit jednom preko kolina i jednom napravit da stvari idu kako trebaju.

I jednom treba odlučit : ili ću živit ka čovik ili neću nikako. Iz toga može ispast samo dobro, jer gore ne može nikako bit nego što nam je sad.

I da se vratim na onu našu iz Uzora. Jel napravila štetu? Jest. Jer je vukovima poručila - "evo ovce, samo vi glođite, šta ja jadna tu mogu". I vukovi navalili i njima to normalno. I svi koji sad ovo čitate i kažete - "a šta je ona jadna mogla", time samo kažete da je to normalno i da tako treba bit - time ste i Vi napravili štetu.

Jer u svom malom svijetu u okviru svojih mogućnosti niste napravili pravu stvar i ono što ste trebali.

A tako ni cijela Vlada u okviru svojih mogćnosti nije napravila pravu stvar i ono što je trebala.

Ni svi oni gore "vukovi" nabrojani nisu napravili pravu stvar u okviru svojih mogućnosti.

Ni ministri, direktori, profesori,... nisu napravili pravu stvar u okviru svojih mogućnosti.

Nitko u ovoj jebenoj zemlji ne radi pravu stvar u okviru svojih mogućnosti. I zato nam tako i jeste.

 A slijedeći put kad kažete ja sam pošten, a oni su lopovi, dooooobro promislite je li to baš tako. Možda su svi samo nesposobni. Možda biste Vi bili gori na njihovim mjestima. Jer se ni na svom mjestu niste baš nešto iskazali.

Čast iznimkama. Ali iznimke će shvatit svaku moju riječ.

Hahahaha... Već se sama sebi smijem vidjeć ovaj svoj naslov.  Je, je, ljudi moji. Treba se koja prozborit o Kerumu jer ovaj moj uspavani internetski dnevnik, neće jednog dana budućnosti valjat ako se ne uhvatim bitnog detalja kronike ovog našeg ludog grada i ludog vrimena u kojem živimo. I da je Smoje doživija ovo, bilo bi tu tekstova i za plakat i za smijat se.

Osjećam se kao nekdašnji gledatelji u nekdašnjoj Areni, gledajuć bitke gladijatora.

Jest, priznajem, glas sam dala Kerumu kao protest njegovim konkurentima. Kao i večina. I lipo smo ga uvalili u govna da se koprca s lavovima, tigrovima i drugim, jačim, zgodnijim, pametnijim, podmuklijim gladijatorima. I stojimo mi mirno na tribini, a oni nas svi skupa lipo zabavljaju tako što mrcvare i sebe, i naše novce, i naš grad i nas same. I baš nas briga. Ionako je sve otišlo u kurac, pa da se bar u zadnju imamo čemu smijat. Najprije sebi samima - e jesmo jadni da jadniji ne možemo bit.

A Kerumovi konkuretni, ma kako uglađeni, elokventniji, obrazovaniji bili, ne bi ništa drugačije napravili nego on. Samo što mi to baš i ne bismo na prvu prokljuvili, pa bismo bar nakratko mislili da smo nešto bolje izabrali. A i oni bi sebi, sebi i samo sebi i svojim ženicama navlačili. I oni bi!

A Kerum je mislija da će on nešto tamo - tko zna šta - a ipak je on samo jedan iz Ogorja Gornjeg ili Donjeg. Zar je to važno? Seljak i porijeklom i mozgom. Pošten? Možda. Plemenit? Možda. Suosjećajan? Možda. Sposoban??? Kako za šta. Ma nije posve za bacit, ali je, jebiga, seljak.

I raskomadat će ga ko ništa, oni kojima je trebalo bar pola godine da se osvijeste od šoka izgubljenih izbora.

I bit će dobro ako išta naučimo iz toga.

A hoćemo li?

Hoćemo - malo sutra!!! Nije nam ni prvi na zadnji. Svi smo mi Ogorje.